ČAVKARICA U SJEĆANJIMA BORACA DRUGOG SVJETSKOG RATA

U mnogim knjigama sjećanja pripadnika partizanskih jedinica, koji su većinom bili članovi KPJ, ništa preciznije ne možemo naći o stradanjima Bošnjaka na jami Čavkarici - u ljeto 1941.godine.Nitko, baš nitko, u svim tim silnim sjećanjima ne pamti ništa vezano za Čavkaricu, ili ako šta i pamti, onda je to vrlo šturo pamćenje sa malo ili nimalo bitnih podataka.Ni jednog imena stradalnika i mali broj imena izvršilaca zločina, uglavnom, karakterizira njihova sjećanja. Iz navedenog izvlačimo zaključak da je neka skupina odmetnika, ili kako neki kažu,"srpskih šovinista", sakupila, povezala, sedam-osam kilometara provela i na najsvirepiji način umorila nad jamom, oko jame i u samoj jami ,Čavkarici, Bošnjake sa bilećke i stolačke općine. Imajući uvid  u stradanja ljudi na nekim drugim prosztorima, onda se suočavamo sa vrlo dobrim sjećanjima partizana-komunista: vremena stradanja, popis stradalnika, iz koga su mjesta, pa čak i koje sve izvršio zločin nad njima. Mnogi su procesuirani tokom rata, ili nakon rata, ali zločinci i naredbodavci Čavkarice nikada. Zašto?

Ni Dušan Grk, a još manje Vlado Šegrt i drugi, izuzev Vladimira Dedijera donekle, nisu se u potpunosti osvrnuli na ovaj stravični događaj likvidacije više od tisuću muslimanskih civila, ljudi, žena i djece. Siromaštvo sjećanja je minimiziranje stradanja, ali i oprost zločincima.Njihova štura sjećanja, ustvari, predstavljaju izblijedjelu sliku stradanja muslimanskog stanovništva i, u njima, "grupica šovinistički nastrojenih ustanika" uspijeva da izvrši brutalni genocid bez reagiranja "većine opredijeljene za zajedničku borbu protiv fašizma". KPJ je bila moćna da sve završi, pa i da "rashod bilećkih i stolačkih muslimana" otpiše po sistemu "drugarskog ukora". Sigurno je, i u svom istraživačkom radu na ovu temu sam to i dokazao,da Čavkarica, i sve što prati dešavanja oko nje, dovodi do zaključka da je zločin bio dobro isplaniran, smišljeno pripreman, ali i sva kasnija zataškavanja i zastrašivanja onih koji su imali hrabrosti zanimati se za Čavkaricu. Da li je šutnja o Čavkarici doprinosila izgradnji "bratstva i jedinstva"? Nije! Jer da jeste, ne bi se 1992.godine dogodilo sve ono što se dogodilo Bošnjacima istočne Hercegovine i uopće Bosne i Hercegovine.

Veliki je broj nosilaca partizanske spomenice 1941.godine - sa istočnohercegovačkog prostora.Gdje su 1992.godini bili njihovi potomci? Kako to da svi ti prvoborci nisu svoje antifašističke ideje uspjeli usaditi u svijest, bar, svoje djece? Nije li  onda "bratstvo i jedinstvo", ipak, bila samo šarena laža za naivni bošnjački narod?

Mojim dopunjavanjem saznanja o Čavkarici, ne sudi se nikome, niti se traži "poravnanje računa". Žrtve - ta kolona žena, djece i staraca, bez ikakvog političkog opredjeljenja ili, pak, aktivnog učešća u nekom od zločina - vapi da ne budu zaboravljeni od humanističkih i pravnih nauka. Traže dostojnu dženazu i ukop. Traže svoje mjesto pod suncem.

Čavkarica je tuga Bošnjaka Hercegovine, ali i srpska sramota.Minimiziranje i nipodištavanje moga dugogodišnjeg rada na ovu temu je novi zločin nad Bošnjacima istočne Hercegovine koga godinama čine raznorazni "instituti" iz Sarajeva. Srbi koji su stradali u Jasenovcu, Golubinki, Šurmancima, Bivolju Brdu, Ržanom Dolu, Hodovu, ne treba da imaju etiketu genocidne zajednice u Hercegovini. Moje knjige o Čavkarici nisu protiv Srba niti srpske građanske misli.Nadam se da će se otvaranjem Čavkarice i klanjanjem dženaze ubijenim muslimanima istočne Hercegovine, otvoriti dijalog u hercegovini i to mi je bio najvažniji cilj. Prebilovci i Čavkarica imaju mnogo toga zajedničkog, samo zločinac i branitelji zločina, uvijek će biti protiv utvrđivanja istine.Mojim knjigama o Čavkarici želio sam ostaviti objektivnu sliku o vremenu zlih ljudi bez obzira šta o tome mislili potomci zločina i šejitanska udruženja pisaca, pjesnika i novinara po Sarajevu i Bosni.

Prilozi:

Domobranski izvještaj od 29. avgusta, 1941.godine, rađen u pisarnici Oružničke postaje u Stocu:
Salušanje nad oružničkim razvodnikom oružničkog krila Bjelovar i hrvatskooružničke pukovnije, privremeno udaljen na postaju Berkovići, krila Dubrovnik, II hrvatske oružničke pukovnije, Čuže Lazar, pristaje na saslušanje i izjavljuje sljedeće:
"24. kolovoza 1941.godine oko dvanaest sati žestokom puščanom vatrom napali su četnici sa svih strana neposredno mjesto Berkovići.Nas petnaestak oružnika sa postaje Berkovići i četvrta satnija VII pješadijske pukovnije, pod zapovjedništvom satnika Janković Milana, i oko stotinu naoružanih građana oduprli smo se četnicima,sa oružjem u ruci.Borba je trajala do 25.kolovoza do podne...".

Narednik Pažin Vidoje i narednik Nikola Sulić kažu:
"Pri zauzimanju Berkovića ubijen je veliki broj muslimanskog neboračkog stanovništva - žena, djece i staraca.Nije ovdje riječ o onima koji su se s puškom u ruci suprostavili iustanicima i skoro dva dana pružali žilav otpor i branili ono što se odbraniti nije moglo.Govorimo o nevinim, iznemoglim i poštenim ljudima koji su osudili ustaški pokolj nad srpskim stanovništvom...
"...Okupljali su se oko Vjeka Đurića, bivšeg podoficira, koji se nametao kao nekakav vođa, iako nije imao nikakvu četu niti ga je bilo ko izabrao za starješinu.On je bio samozvani komandir i oko njega su se svrstali oni najgori ološ i ubice...Njima se pridružila i četničkoćkomitska grupa, tzv."ćoravi batalčjon", koji je tih dana u ovaj kraj došao sa granice Crne Gore.U toj grupi bili su po zlu poznati Simo Eraković, Ante Bjeletić, Damjan Mićević i Ratko Lalić.Kolovođe i suizvršioci zločina nad muslimanima bili su i domaći četnici poput Veljka i Panta Đurića, Spasoja i Obrena Rogana, Dušana Ivkovića, Vlada Gojka Dedijera iz Kljenaka, Obrena Dobranića, Luka, Ljubo i Milovan Kojović, Vlado Radan sa Trusine i mnogo njih iz okolnih sela...

...Na žalost, ta nada je privremeno zbrisana, jer koncem avgusta, prilikom uklamnjanja domobranske i ustaške posade sa Berkovića, neki ustanici su poklali većinu preživjelog muslimanskog stanovništva iz Dabra, Fatnice, Kalca,Orahovica, Đeča, Bačevice...

...Jama Čavkarica je zabetonirana poslije, šteta da se prethodno nije zapisnički utvrdio broj muslimanskih žrtava koji je tu bačen...

"Berkovići su malo naselje, sa svega nekoliko kuća, kavanom i dućanom, sa školom i srušenom žandarmerijskom stanicom.U prvim danima ustanka, kad su ustaše dočekane u brdima iz nad Dabarskog Polja, i kad su bježale u Stolac, poklale su više od šezdeset ljudi...Na Trusini iznad Dabra poginuo je poglavnikov zapovjednik po zlu poznati Mijo Babić...Tek poslije pobjede nad ustašama ovdje su se sručili borci s okolnih brda i pored krivaca, tom prilikom, poginulo je dosta nevinog muslimanskog življa".(Vlado Šegrt, Krv na Kamenu, IV.izdanje, Sarajevo,1985.,str.48.)