Nekažnjeni zločini (č) etničkog čišćenja

"Historija se može na razne načine tumačiti, ali se činjenično ne može prepravljati na način na koji to rade pojedini srpski publicisti i novinari..." Piše: Tahir Pervan, novinar i publicist Mnogim Srbima u Republici Srpskoj je savjest očigledno nemirna. Neće to oni nikada javno priznati, ali način na koji pravdaju zločine, počinjene prije dvadesetak godina u (sve) srpskoj kriminogenoj akciji etničkog čišćenja međunarodno priznate teritorije Republike Bosne i Hercegovine, govori da su oni, ipak, svjesni svoga grijeha. Da bi oblakšali svojoj griješnoj duši, neki srpski "historičari" novijeg doba se panično, i iznova, laćaju svojih, odavno, poznatih i iracionalnih razloga zbog kojih bi zločini njihovih sunarodnjaka nad nesrpskim, ponajviše muslimanskim, življem dobili kakav takav racionalni smisao. Ove sramne misije prihvatili su se u ovo novije vrijeme i mnogi srpski novinari, uoči rata Miloševićevi vrli glasnogovornici, u ratu Mladićevi neustrašivi bojovnici, a danas, tobože, "eksperti za svesrpsko nacionalno pitanje". Jedan od njih je, da mu ne pominjem ime koje je ionako nevažno, u povodu moga prethodnog teksta objavljenog na ovom portalu, na jednoj njihovoj televiziji negirao postojanje takozvanog "četničkog ćoravog bataljona", a samim tim i zvjerstva na jami Čavkarici iz avgusta mjeseca 1941.godine. Za zločine počinjene srpskom rukom u posljednjoj srpskocrnogorskoj agresiji na BiH, on kaže da su bila "potaknuta zločinima  koje je srpski narod pretrpio tokom Drugog svjetskog rata". Hoće se kazati da je nekakva "naknadna pravda", a ne ubilačka zaslijepljenost pojedinih Srba dovela do masovnih bošnjačkih grobnica širom Republike Srpske. Ovakva publicistička teza nije nimalo mrska cjelokupnoj srpskoj javnosti, pogotovo onoj koja više od dvadeset godina zagovara srpsku etničku državu na više od polovine bosanskohercegovačkog državnog teritorija. "Zaklon se traži", kaže ugledni sarajevski novinar, Vlastimir Mijović, reagirajući na sličnu temu i na sličnu izjavu Vladimira Lukića, "i u biblijskome slovu, koje već hiljadama godina dopušta da se za oko izvadi oko, za zub slomije zub i da se odrubljena glava naplati tuđom". Ovakvo pravdanje zločina koji su doveli do potpunog etničkog očišćenja Republike Srpske su lišena bilo kakvog racionalnog smisla. Potpuno su lažna, historijski neutemeljena i krivotvorena, i svejedno je tko ih izgovara, publicista Simović, filozof Lukić ili političar Dodik, koji svake godine pomen žrtvama Jasenovca pokušava pretvoriti u političko opijelo, tobože, nekažnjenim zločinima nad srpskim narodom iz Drugog svjetskog rata. Bilo kako bilo, istina je jedna i ona je svima dostupna. I bez obzira šta ko mislio, ili govorio, ostalo je zauvijek zabilježeno da je desetine hiljada Srba zvjerski potamanjeno tokom ustaškog terora u Pavelićevoh NDH-ziji. No, i kama "četničkih ćoravih bataljona" je takođe sijekla muslimanske i katoličke glave. Ustaški i četnički zločini između 1941 i 1945 godine su nam najbolji primjer kako "zvjerski projekti, na kraju, skupo koštaju". I na kraju, historija se može na razne načine tumačiti, ali se činjenično ne može prepravljati na način na koji to rade pojedini srpski publicisti i novinari. Štaviše, upravo to njihovo falsificiranje povijesnih činjenica potcrtava potrebu da i najnoviji srpski zločini budu dosljedno kažnjeni. U Bileći je devedeset druge i devedeset i treće ubijeno dvanaest nevinih ljudi, Bošnjaka, a njihove ubice se još i danas mirno šetkaju etnički očišćenim teritorijem istočne Hercegovine...