INTERVJU/TAHIR PERVAN: Alija mi je rekao da sam k'o dobra krava koja da dosta mlijeka, a onda udari nogom i sve prolije

Subota | 11.12.2010.

Publicista, novinar i pisac Tahir Pervan, kontraverzan i provokativan u svojim javnim stavovima, za DEPO portal govori o svojoj najnovijoj knjizi 'Nad jamom', druženjima s Alijom Izetbegovićem, sivoj eminenciji najveće bošnjačke stranke, te odgovara zašto bosanske Srbe i Hrvate naziva kanibalima

Razgovarala: Mirna DUHAČEK

Gospodine Pervan, nedavno ste objavili knjigu 'Nad jamom'. Knjiga je ujedno i predložak za filmski scenarij. Imate li već u planu snimanje filma i ko bi ga trebao raditi?

Prije nekoliko dana u Stocu je, kako su to mediji već i objavili, promovirana moja najnovija knjiga 'Nad jamom'. Želja mi je bila da upravo iz ovoga grada  za koga mnogi danas kažu, s pravom, naravno, zbog nakaradne politike koju vode, da je „grad slučaj“, da krene priča i o  dugometražnom igranom filmu istog naziva. Knjiga je, ustvari, predložak za filmski scenarij čija je izrada u toku. Promovirajući knjigu i sadržaj budućeg filma želio sam još jednom Stočanima (ali i široj javnosti u BiH ) skrenuti pažnju  na ovaj nekažnjeni i namjerno zaboravljeni zločin iz Drugog svjetskog rata koji nam se kao bumerang vratio  1992. godine.

To je samo jedan segment užasa koji se dogodio Bošnjacima u Hercegovini. I da skratim, priča govori o sedamnaestogodišnjoj djevojci koja čeka prosce i svoga najmilijeg da dođu. Umjesto njih, u avliji joj osviću koljači, pljačkaši, razbojnici, njene dojučerašnje komšije iz susjednih sela i naselja. Na desetine njih je toga jutra siluju i na kraju, u kilometarskoj koloni, zajedno sa stotinama drugih, sprovode svezanu žicom, prema jami na planini Trusini iznad Stoca. Desetak ilustriranih priloga od kojih se neki pojavljuju prvi put u javnosti daju priči autentičnost. Poslije ove knjige i filma, čak ni dušmani, neće moći negirati i reći da se sav ovaj užas nije dogodio Bošnjacima u BiH. Što se tiče snimanja filma, njegovog producenta, redatelja i ostalo - ne mogu ništa reći osim moje žalosne konstatacije da sam, u želji da moje životno djelo na kome radim više od dvadesetak godina, konačno filmujem, izgleda, naletio na neozbiljne ljude čija namjera, čini mi se, nije bila dobra. No, o tome nekom drugom prilikom.  

Proteklih dvadeset godina se bavite zločinima nad muslimanima, kako zločinima iz Drugog svjetskog rata, tako i iz posljednjeg...

Bio sam prvi prognanik u BiH. Na dan kada je Alija Izetbegović inaugurisan za Predsjednika Predsjedništva, moju obitelj i mene, iz Bileće u Sarajevo, sprovodi  policija. Zbog mojih novinskih tekstova i knjiga u kojima sam pisao o bestijalnosti sarajevskih vlastodržaca ogrezlih u pljački i bogaćenju 1999-godine, nakon svakodnevnih prijetnji smrću, čak i nekoliko pokušaja moje likvidacije, morao sam sve ostaviti i pobjeći u SAD. Po povratku u BiH i Sarajevo nisu mi dali skoro nikakvu šansu da preživim.

Kada sam devedeset i prve godine, radeći jedan prilog za TV Sarajevo, došao da fotografišem jamu Čavkaricu u kojoj je završila stvarna junakinja moje priče, primijetili smo natpis koji nas je ostavio bez teksta, a glasio je: „Nož, žica, Čavkarica“. U potpisu  je stajalo „SPO“ (Srpski Pokret Obnove),  kojeg je osnovao srbijanski pisac i doskorašnji ministar spoljnih poslova Srbije, rođeni Gačanin, Vuk Drašković. Po povratku u Sarajevo sam na  konferenciji za štampu u MBO 4. aprila 1991. godine, referišući o stanju u istočnoj Hercegovini, kazao kratko: Ponoviće se!? Tom prilikom sam i javno prozvao Srbe da spremaju novi genocid nad Bošnjacima, gori od onog iz 1941. godine, kad se i dogodila jama Čavkarica. Bile su to za sve toliko teške i nevjerovatne optužbe od kojih se istog dana ogradilo rukovodstvo Muslimansko-bošnjačke organizacije. Mene su u toku noći isključili iz stranke. I iz SDA su bučno reagirali na moju izjavu kao i na cijeli prilog Raske Denjalić sa TV Sarajevo. Ujutro su sve novine na naslovnicama objavile kako je „zloupotrebljena konferencija za štampu u MBO, a Srbi ponovo optuženi da spremaju novi genocid nad muslimanima“!? Danas je, međutim, potpuno normalno da širom Republike Srpske viđate natpis „Nož, žica, Srebrenica“ i za razliku od 1991, svi znamo šta te monstruozne poruke znače. Zar ovo nisu eklatantni dokazi kako je istorija na ovim prostorima uistinu učiteljica života. A desetine knjiga koje sam napisao na ovu temu su ustvari nezavršene bitke moga mrtvog oca, koji se usudio da (pri)upita tadašnje vlasti za hiljade muslimanskih duša koje traže smiraj i dženazu dostojnu čovjeka. Odveli su ga sjutri dan i nikada ga više nisu vratili. Zar to nije dobar motiv i dobar primjer mojoj djeci, i uopće djeci svih onih koji su u ovom posljednjem ratu izgubili svoje namilije?! Da se bore, da se ne zaboravi, jer ako se zaboravi - ponoviće nam se opet!

Zbog svojih knjiga i tekstova imali ste problema. Zbog čega ste s porodicom nekoliko puta morali seliti - prvo u Sarajevo, a kasnije, nakon 1995., i u SAD...

Malo je koga danas briga što sam ja povratnik u Republiku Srpsku i da osim svakodnevnih „povratničkih problema“ imam i onih koji su direktno skopčani sa mojim knjigama i brojnim novinskim tekstovima koji govore o četničkim zločinima nad Bošnjacima Istočne Hercegovine. Gotovo pa vam je nezamislivo povjerovati u moje svakodnevno susretanje (face to face) s likovima iz mojih knjiga i novinskih tekstova koji su kao pripadnici vojnih i paravojnih jedinica vojske RS-a pljačkali, palili, progonili, silovali i zatvarali Bošnjake. Niko me u proteklih nekoliko godina nije posjetio niti upitao za „mir i zdravlje“, kako to kažu ovdje u Bileći.

Bio sam prvi prognanik u BiH. Na dan kada je Alija Izetbegović inaugurisan za Predsjednika Predsjedništva, moju obitelj i mene, iz Bileće u Sarajevo, sprovodi  policija. Zbog mojih novinskih tekstova i knjiga u kojima sam pisao o bestijalnosti sarajevskih vlastodržaca ogrezlih u pljački i bogaćenju 1999-godine, nakon svakodnevnih prijetnji smrću, čak i nekoliko pokušaja moje likvidacije, morao sam sve ostaviti i pobjeći u SAD. Po povratku u BiH i Sarajevo nisu mi dali skoro nikakvu šansu da preživim. U Čekićevom Institutu, naprimjer, su mi kazali da doktoriram i dođem na posao. Nekada se uhvatim u deliktu pomislim i u sebi upitam potiho: Bože dragi, šta bi Senad Avdić radio da mu ugase „Slobodnu Bosnu“?

Javna je tajna i na stotine je snimaka u opticaju u kojima pravoslavni sveštenici podstiču i pozivaju svoje vjernike na zločine, na istrebljenje poturica i izdajnika, turskih sluga i balija. To im ugrađuju u svijest još kao maloljetnoj djeci.

Žalili ste se jednom prilikom što niste član Udrženja pisaca BiH. Šta mislite da je razlog tome?

Nisam član udruženja pisaca niti sam odavno član bilo kakve udruge novinara. Društvo pisaca od prije nekoliko godina je, kada sam odlazio iz Sarajeva, bila bukvalno šejtanska organizacija. Ne znam da li se danas tamo šta promijenilo.

Rekli ste da "bosanski Srbi i bosanski Hrvati, pogotovo oni u Hercegovini čija je geneza pravoslavna, imaju u svojim genima kanibalističkih poriva". Zašto Srbe i Hrvate poredite s kanibalima? I zašto, uopće, takva generalizirajuća izjava?

Mislim da mi je to iščupano iz konteksta priče o Tribalima na koju ukazujem od devedesetih godina. Pisao sam i često spominjao taj socijalni, politički i moralni talog pravoslavnog tribalizma u kojem sam, čini mi se, našao odgovor na naša svakodnevna čuđenja o tome zašto nam se u približno jednakim vremenskim intervalima dogadjaju Čavkarice, Srebrenice, Jame i Kame, Dretelji, Heliodromi, Stupni Dolovi, koncentracioni logori... Pogotovo je to karakteristično za Hercegovinu, istočnu i zapadnu, bez neke velike razlike. Imate primjer braće Samardžić,Neđa i Zorana, Srba s Meke Grude kod Bileće. Obojica su poznati bosanskohercegovačkoj javnosti kao okorjele ubice, pljačkaši, silovatelji. Neđo je uhapšen prije nekoliko godina i osuđen od strane Suda BiH. Za Zoranom se, navodno, još traga. Uoči samog rata ovaj krvožedni dvojac je na očigled pola Bileće, zbog bezazlene kafanske tuče u kojoj je povrijeđen njihov stariji brat Salaver, bukvalno zaklao Kaja Ilića iz sela Bijeljani kod Bileće. Učinili su to u jednom kafiću, u po bijela dana, izmasakrirali nesretnog mladića, odsjekli mu glavu i tako odsječenu nosili kroz cijeli grad. Trčeći i vrišteći glavnom bilećkom ulicom, lizali su krv s osječene glave. Glavu su potom odnijeli na groblje, naboli na kolac i tu sačekali policiju. Prethodno su izašli iz pravoslavne crkve u Bileći gdje su se, po vlastitom priznanju, dvadesetak minuta molili popu i Bogu. Njihovi preci su, nekoliko koljena unazad, činili ista zvjerstva. Njihovi najbliži su po svjedočenju preživjelih bili među glavnim koljačima na jami Čavkarici. I kod hercegovačkih Hrvata imate ovakvih primjera. Uglavnom su to Hrvati pravoslavnog porijekla, pridošli na prostore zapadne Hercegovine kao prognanici s istoka. Zamijenili su krst sa križom i preko noći postali veći katolici i od samog Pape u Rimu. Dakle, ne radi se ni o kakvoj generalizirajućoj izjavi kako ste naveli u vašem pitanju, nego o pojedincima od kojih, kad im „provre u glavama“, kako to kaže jedam moj junak iz romana 'Zulum', treba bježati glavom bez obzira. To su Tribali.

Smatrate da je za raspirivanje mržnje među narodima u BiH odgovorna Srpska pravoslavna crkva...

Pa javna je tajna i na stotine je snimaka u opticaju u kojima pravoslavni sveštenici podstiču i pozivaju svoje vjernike na zločine, na istrebljenje poturica i izdajnika, turskih sluga i balija. To im ugrađuju u svijest još kao maloljetnoj djeci. Na njihovu žalost, a našu sreću, bosanski pravoslavci nemaju džumu kao mi, muslimani, pa tako i urijetko svraćaju u crkve.

Početkom 1990-tih zajedno s Muhamedom Filipovićem i Adilom Zulfikarpašićem pokušali ste preko MBO „vratiti staru bošnjačku slavu“, ali kako ste izjavili, najveće protivnike takvom shvatanju bošnjaštva imali ste u političkom okruženju Alije Izetbegovića. O kakvoj ideji shvatanja bošnjaštva je riječ i na koje ljude iz Izetbegovićevog okruženja ste mislili?

Jurišnici SDA koji su zadovoljili svoju sujetu, osvajanjem vlasti, poput Džemaludina i Nedžada Latića, Hadžema Hajdarevića, Zilhada Ključanina, Mustafe Spahića i drugih, su u svojoj noviniMuslimanski glas sve nas ismijavali kao i ideju bošnjaštva uopće. Iza tih ljudi stajao je kompletan politički establišment SDA na čelu s Omerom Behmenom, Hasanom Čengićem, a posebno sa Timurom Numićem, koji ako ima Boga, a ima ga, mora završiti u džehennemu.

Zagovaralo se takvo bošnjaštvo koje bi bilo prihvatljivo za sve građane BiH, za sve konfesione grupe, bili one muslimani, katolici ili pravoslavci. Zašto bi samo muslimani bili Bošnjaci i zašto bi samo oni na bošnjaštvo polagali svoj ekskluzivitet? To je vrijeme kad u BiH nije bila prolivena niti jedna kap krvi. U MBO je bilo i katolika i pravoslavaca, ne neki veliki i značajan procenat, ali je bilo. To je ne tako stara ideja za kojom Safvet Beg Bašagić žali i o njoj pjeva: Od Trebinja do brodskijeg vrata, nije bilo Srba ni Hrvata! U političkom okruženju oko Alije Izetbegovića nije bilo interesovanja za bilo kakvo bošnjaštvo. Smatrali su to trećerazrednim pitanjem, a ne pitanjem svih pitanja, poput, kako su mislili akademik Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić. Jurišnici SDA koji su zadovoljili svoju sujetu, osvajanjem vlasti, poput Džemaludina i Nedžada Latića, Hadžema Hajdarevića,Zilhada Ključanina, Mustafe Spahića i drugih, su u svojoj novini Muslimanski glas sve nas ismijavali kao i ideju bošnjaštva uopće. Iza tih ljudi stajao je kompletan politički establišment SDA na čelu s Omerom Behmenom, Hasanom Čengićem, a posebno sa Timurom Numićem, koji ako ima Boga, a ima ga, mora završiti u džehennemu. Ovi ljudi su bili, a neki od njih su još uvijek, siva eminencija najjače bošnjačke stranke. Nažalost, Alija Izetbegović im je vjerovao.

Imali ste priliku družiti se s Alijom Izetbegovićem. Kakav je utisak Izetbegović ostavio na vas?

S rahmetli Alijom Izetbegovićem sam imao vrlo prijateljski odnos. Cijenio je ono što sam ja radio u vrijeme nastanka SDA. Mislim da sam ga „kupio“ mojim iskrenim priznanjem da baš, u to vrijeme, nisam bio vješt u džamiji i da mi je to grdna mahana koju ću brzo ispraviti. Kad god bi me poslije sreo, smijao se tome. Bilo mu je strašno žao kad je čuo da sam otišao za Tunjom i Zulfikarpašićem u MBO, mjesec dana uoči izbora. Bio sam iskren prema njemu, baš kao prema svome roditelju. Kada je postao predsjednik otišao sam mu čestitati, bez najave, preko Bakira. Iako je bio puno zauzet, našao je dvadesetak minuta da popijemo kafu. Tada sam vodio Udruženje građana „Čavkarica“ koje je bilo puno eksponirano u javnosti. Pričali smo o svemu, ustvari, ja sam pričao on je slušao, zamišljeno. Taj dio razgovora sa njim sam ubacio u jednu od svojih knjiga. Prekinuo nas je dr. Ganić, otvorivši vrata bez kucanja. Pokušao mu je nešto kazati, ali ga je predsjednik pokretom ruke vratio nazad. Prije nego smo završili s kafom i razgovorom, pozvao je Bakira i rekao mu da zajedno sa mnom napravi spisak „potrebština“ za Udruženje „Čavkarica“ i da ga predamo Sabini. Bakir i ja smo to uradili galantno i brzo. Uglavnom, pomogao mi je puno... S novcem koji nam je legao na račun smo dočekali rat i ja sam njime obnovio Bašagićev „Behar“. “Behar“je  jedno ratno vrijeme bila jedina Revija koja je izlazila u Sarajevu.

Kada ste se drugi put sreli, već se osjećao zadah rata u BiH, a Vi bili optuženi da širite laži po Hercegovini...

To je bilo poslije naoružavanja Srba u Bileći i uopće istočnoj Hercegovini. Prije podne su mu došli iz Regionalnog odbora SDA za Hercegovinu i kazali mu da ja lažem, da tamo nema nikakvog naoružavanja niti problema. Jednostavno, ja sam u njegovim očima prikazan kao čovjek koji izmišlja naoružavanje Srba po Hercegovini. Nešto poslije podne, isti dan, nazvao me Bakir i rekao da dođem u kabinet kod Alije. Odbor SDA je upravo napuštao predsjednikov kabinet kada sam ja došao. Upuštajući me unutra upitao me: “Je li moguće Tahire da oni svi lažu, a ti govoriš istinu“? Tada sam mu kazao da svi oni lažu i da mi nije jasno zbog čega, da se Srbi naoružavaju i da imaju po cijeloj Hercegovini logore za obuku. U šali sam kazao da su tako i Tita lagali, njegovi... Sljedeći susret u četiri oka je bio kad sam mu donio knjigu Munira Alibabića Munje 'Bosna u kandžama KOS-a'. Znao sam da je već ima, ali sam mu je želio lično pokloniti, jer sam ja djelimično učestvovao u njenoj izradi i objavljivanju. Pred njegovim kabinetom me sačekao Hasan Čengić i kazao da sam hercegovački ciganin. A onda su se otvorila vrata i ja sam ušao kod predsjednika. Predao sam mu knjigu, a on je samo odložio na hastal. Kazao je da sam ja, da izvinem, k'o dobra krava što da dosta mlijeka, a onda udari nogom i sve prolije. Na kraju je ipak pogledao u knjigu i sliježući ramenima tiho konstatovao: „Ko zna Tahire zbog čega ovo može biti dobro“!?

Spominjete Bakira Izetbegovića. Kako gledate na njegovu pobjedu na ovogodišnjim izborima?

Za Bakira se u svemu, u punom smislu riječi može reći da je sin svoga oca! Iskreno, navijao sam za njega i nadao se da će pobijediti. Sreo sam ga u Stocu uoči izbora i baš tako mu poželio. Sreća da nije imao jakog protukandidata. Gledao sam ga na TV sa Radončićem i žao mi je da mu nije kazao kako je drug Fahro došao do prvog miliona. Suzdržao se, procjenjujući da bi mu to nanijelo samo štetu. Bakir Izetbegović pred sobom ima tešku zadaću, kako u SDA, tako i u Predsjedništvu države. On je čovjek koji ima još jednu veliku obavezu - da ispravi greške bošnjačkih političara, napravljene od Daytona do danas. Zbog svih tih obaveza i političke zaostavštine svoga oca on se mora okružiti jakim timom eksperata iz raznih oblasti. Mišljenja sam da on ima sve što je potrebno jednom uspješnom državniku.

S rahmetli Alijom Izetbegovićem sam imao vrlo prijateljski odnos. Cijenio je ono što sam ja radio u vrijeme nastanka SDA.  Mislim da sam ga „kupio“ mojim iskrenim priznanjem da baš, u to vrijeme, nisam bio vješt u džamiji i da mi je to grdna mahana koju ću brzo ispraviti. Kad bi me god poslije sreo smijao se tome.

Šta mislite o zalaganju Dragana Čovića za uspostavu četiri federalne jedinice, pod uslovom da niko ne dira Republiku Srpsku?

Dragana Čovića i njegovog poltičkog kurvanja nam je svima preko glave. Četiri federalne jedinice, odnosno treći entitet što je krajnji cilj HDZ BiH, je politička avantura. To je i na bukvalan način interpretirano svojevrstan poziv na rasturanje BiH, što Bošnjaci neće ni u ludilu dopustiti. Jednom smo od sličnih Čoviću prevareni i zabili su nam nož u leđa. Drugu šansu neće imati. U jednoj ne tako dalekoj perspektivi pogleda unaprijed, Dragan Čović i Milorad Dodik su politički gubitnici. Čim prije shvate da im je ovakva retorika ćorav posao kojeg su započeli Boban i Karadžić, a po dogovoruSlobodana Miloševića i Franje Tuđmana, to će im biti lakše pogledati realnosti u oči. Ta realnost je BiH – građanska država svih njenih naroda u kojoj će se istopiti Republika Srpska.

Šta mislite o izboru Željka Komšića?

Željko Komšić pripada onom dijelu hrvatskog naroda u BiH koji se od početka zalagao za nezavisnu državu BiH. Takvi Hrvati kao što je Komšić su se oružjem i svim drugim raspoloživim sredstvom borili protiv onakvih Hrvata kakav je Dragan Čović. Ne vidim niti jedan razlog, zbog kojeg su Čović, Martin Raguž, Borjana Krišto, Ivo Miro Jović ili bilo koji drugi političar iz reda hrvatskog naroda, apriori predodređeni da moraju biti izabrani. Zamislite sada, hipotetički gledano, da predsjednik SDA Sulejman Tihić kaže da ni on ne prizna niti jednog kandidata iz SDP-a, niti rezultat te stranke na izborima. To upravo radi Dragan Čović i ustvari navlači nas u priču koja nema kraja, koja ide do apsurda.

Možete zamisliti novi rat u BiH. Rekli ste da je jedna od alternativa za rješavanje situacije u BiH ta da Međunarodna zajednica zatvori granice BiH, da rok od 30 dana i tako jednom za sva vremena riješi pitanje ove države.

Zašto ga ne mogu zamisliti, bar to piscima nije problem. Čović, Dodik i njima bliski politički sateliti otvoreno pozivaju na razbijanje jedne nezavisne i suverene, međunarodno priznate države koja je, da tragedija bude veća, posljednje i jedino utočište bošnjačkog naroda. Bošnjaci nemaju iluzija, niti rezervne domovine, za razliku od rušitelja. Svi oni moraju da imaju na umu u svakom trenutku, čak i kad spavaju da smo mi Bošnjaci današnju slobodu platili stotinama hiljada mrtvih glava. I pored te zastrašujuće činjenice želimo suživot, mir i prosperitet u zajedničkoj nam državi koja ne može biti ni srpska, ni hrvatska ni bošnjačka, već država svih naših naroda i građana. U interesu ove i ovakve države Bošnjaci bi morali biti spremni na političke ustupke i dogovore. Rata neće biti, gotovo sam stoprocentno siguran, mada ne lezi vraže... Bio bih u svojoj državi i branio je.