Tahir Pervan: Čavkarica - nekažnjeni zločin nad Bošnjacima

Tahir Pervan, publicista i književnik - bošnjački Vizental, autor kontroverzne knjige, kako su je nazvali beogradski mediji, Čavkarica- Vrata pakla, neumorno radi. Piše tekstove, knjige, scenarije,... osniva udruženja, učestvuje u humanim akcijama. Pervanovo istraživanje stradanja Bošnjaka u Hercegovini, u jami Čavkarica, i knjiga napisana o tom stradanju sami su inicirali početak razgovora s ovim neumornim humanistom i borcem za istinu. Tahir PERVAN: Čavkarica je jama u istočnoj Hercegovini u koju su u augustu 1941. godine takozvani «ustanici», odnosno četnici, sunovratili i na najzvjerskiji način umorili preko 1.500 Bošnjaka. Među njima je stradala i skoro cijela moja obitelj. Preživio je samo moj otac Omer koji u tom trenutku nije bio s ostalima Kako je nastala knjiga Čavkarica – vrata pakla? PERVAN: Čavkarica je jama u istočnoj Hercegovini u koju su u augustu 1941. godine takozvani «ustanici», odnosno četnici, sunovratili i na najzvjerskiji način umorili preko 1.500 Bošnjaka. Među njima je stradala i skoro cijela moja obitelj. Preživio je samo moj otac Omer koji u tom trenutku nije bio s ostalima. To je jedan od najvažnijih motiva da se u ranoj mladosti angažiram na istraživanju tog monstruoznog zločina koji, za sve vrijeme komunističke vladavine, nije sudski procesuiran, a zločinci nikada nisu izvedeni pred sud pravde. Da tragedija bude veća, oni su obnašali najveće izvršne pa čak i sudske funkcije. Nekolicina njih su, kao nagradu još za života, dobila svoju ulicu. Preživjeli svjedok Hadžera Ćatović Bijedić je sve vrijeme ušutkivana i prijećeno joj je da o tome ne kazuje. Prvi cjelovit tekst o stradanjima Bošnjaka u jami Čavkarica i uopće na prostorima istočne Hercegovine završio sam još 1988. godine i od tada i počinju moji problemi i tortura kojoj sam bio izložen od tadašnjih vlasti. Prvo su tekst knjige zaplijenili dok je još bio štampi, a mene danonoćno islijeđivali. U to vrijeme bio sam direktor Centra za kulturu u Bileći i novinar – dopisnik nekoliko dnevnih novina u bivšoj Jugoslaviji. Ja i moja obitelj smo od tada preživljavali razne smicalice, počev od gubitka posla pa sve do gubitka stana. Postali smo predmetom ogovaranja... Tek 1991. godine, po sjećanjima i uz pomoć preživjelih svjedoka jame Čavkarica, obnavljam knjigu čija je prvobitna verzija Čavkarica – muslimanska krvava priča objavljena uoči nove srpskocrnogorske agresije na BiH. Literarna verzija - roman Zulum je nastala u sarajevskom ratnom okruženju, a treći dio te užasne romansirane priče Kama i jama je printan u toku 1994. godine. Javnosti je poznato djelovanje udruženje Čavkarica, osnovanog još 1990. godine. Vi ste tu bili izuzetno eksponirani? PERVAN: Udruženje koje spominjete osnovali smo s ciljem utvrđivanja pune povijesne istine o stradanjima Bošnjaka istočne Hercegovine i želja nam je bila da iz zaborava krvavih hercegovačkih jama na svjetlo dana iznesemo punu istinu o jednom zaboravljenom, ili bolje rečeno nekažnjenom zločinu koji su počinili neljudi. Planirali smo bili izdavanje tzv. «bijele knjige» u kojoj bi iznijeli sve podatke o stradanjima Bošnjaka u istočnoj Hercegovini. U to vrijeme počinje i kampanja vađenja «srpskih kostiju», tako da je udruženje čiji sam bio predsjednik na startu bilo suočeno s užasnom protupropagandom. Nazivan sam ”ustaškim glasnogovornikom” i protjeran iz Bileće skupa s obitelji u Sarajevo. Mi smo bili prve izbjeglice i o tome su mediji puno pisali. Ja sam, u ime Udruženja, prvi i najavio novi genocid i novo, još krvavije stradanje Bošnjaka. Bile su to izjave od kojih su se u jednom trenutku ograđivali skoro svi tadašnji politički predstavnici bošnjačkog naroda. Beogradska Politika me optužila da izmišljam novi genocid nad muslimanima. No, bez obzira na sve strahove, ja sam nastavio i dalje raditi tako da sam uoči agresije obnovio listBehar. Okupio sam izuzetnu ekipu novinara i pisaca i Behar je počeo da izlazi. Suzan Zontag, američka spisateljica koja je u ratnom periodu posjetila Sarajevo, pohvalila je list Behar i bili smo počašćeni njenom posjetom redakciji. Na taj period svoga rada sam posebno ponosan i raduje me da u njenoj vili i dan-danas, mada ona nije više među živima, stoji nekoliko brojeva ratnog izdanja lista Behar. Kao urednikaBehara, u nekoliko navrata, primio me i rahmetli predsjednik Alija Izetbegović, koji mi svojim autoritetom dosta pomogao da list Behar preživi najkrvavije dane Sarajeva i BiH. U međuvremenu ste i dalje pisali ? PERVAN:Od tada pa dosad objavio sam desetine knjiga raznovrsnog sadržaja, počevši od poezije, proze, dokumnetaristike, piblicistike, a i stručnih knjiga na temu Bosne, njenog opstanka i perspektive. Za svoju poeziju dobio sam međunaordno priznanje italijanskog udruženja pisaca. Interesantno je da sarajevski mediji šute o mojim dobrim djelima, a pišu i hvališu one koji su Bosnu branili u Beogradu, Beču, ili nekoj od evropskih zemalja. I danas, sa toliko objavljenih knjiga, nisam član Udruženja pisaca – samo zato što Udruženje, baš kao i mnoge druge bosanskohercegovačke kulturne i obrazovne sisteme, vode šejtani. I dalje su prisutni kriteriji iz komunističkog vakta, kad moraš biti moralnopolitički podoban, bez obzira na kvalitet pisanja Knjiga političkih eseja pod nazivom Crn obraz mi je donijela, umjesto zasluženog priznanja i satisfakcija, nove probleme. Tada sam zaratio sa nekolicinom onih koji su rat iskoristili za vlastito bogaćenje, a preko grbače vlastitog naroda i države BiH. U tom periodu, kao odgovor na njihove zločine i pljačkanja vlastitog naroda, osnivam drugu novinu, čiji naziv je bio Slobodna Hercegovina. Ona je izlazila sve do 1998. godine, kad je ruše, a mene progone do Sjedinjenih Američkih Država. Tamo sam objavio knjigu Tajne bosanske ćuprije. Interesantno je da sarajevski mediji šute o mojim dobrim djelima, a pišu i hvališu one koji su Bosnu branili u Beogradu, Beču, ili nekoj od evropskih zemalja. I danas, sa toliko objavljenih knjiga, nisam član Udruženja pisaca – samo zato što Udruženje, baš kao i mnoge druge bosanskohercegovačke kulturne i obrazovne sisteme, vode šejtani. I dalje su prisutni kriteriji iz komunističkog vakta, kad moraš biti moralnopolitički podoban, bez obzira na kvalitet pisanja. Nedavno je u medijima objavljena Vaša izjava o potrebi regionalnog organiziranja naučnog skupa na temu: ”Balkanski tribali ”. Šta to znači? PERVAN: Tribal i tribalizam je balkanska verzija kanibala i kanibalizma. U nekoliko svojih knjiga sam pisao o tome. U neka davnašnja vremena na ove prostore su doselila plemena koja su po dolasku uzimala vjeru i pripadnost ovdašnjeg domicilnog stanovništva. To su, sasvim je sigurno, slavenska, vlaška plemena koja su se vremenom popravoslavljivala i pokatoličavala, a neki su uzeli islam kao životnu filozofiju. Ta plemena u svojim genima nose i nosila su tribalističke (ljudožderske) elemente komuniciranja. Kako drugačije shvatiti one koji piju krv, svoju ili tuđu, siluju, ubijaju novorođenčad, pale, pljačkaju, progone, a to se, u posljednjoj agresiji na BiH, sve dešavalo. To su tribali i zagovornik sam okruglog naučnog skupa pod radnim naslovom Tribali su među nama, šta raditi?. Jedan ugledni beogradski profesor je, pomalo ironično, rekao da nas je strah ući u ovu problematiku jer ”ko zna ko od nas nosi tribalski genetski sklop”. Zagovarate i osnivanje institucije Bosanski Vizental? PERVAN: Ta ideja mi je u mislima od sredine rata. Nažalost, nije bilo razumijevanja u mom okruženju. Tek nedavno smo uspjeli napraviti program – platformu - i uskoro slijedi registracija. Svjesni smo da zločine, pogotovo zločine genocida, nisu počinili jedan ili dva odgovorna lica. Da se likvidira deset hiljada ljudi treba minimum nekolike stotina ubica. Mnogi danas sjede u svojim kafanama, piju i hvališu se svojim krvavim i sramnim zlodjelima. Zadatak ove institucije bi bio prikupljanje podataka, njihova obrada i objelodanjivanje. U slučaju sistemskog nereagiranja, ili sistemskog zaborava, institucija Bosanski Vizentala bi reagirala na istovjetan način kao i pokojni Vizental u vrijeme svog beskompromisnog obračuna sa svima onim koji su likvidrilali Jevreje tokom Drugog svjetskog rata. Ja sam samo onaj koji, u okviru ovakve inicijative, daje svoj doprinos i za ovakvu ideju su potrebni ljudi koji su se za nju spremni, do kraja, uvakufiti. Hercegovina je prostor prepun zločina i zločinaca i mi odatle počinjemo. Naslovnica knjige "Čavkarica - vrata pakla"Knjiga se može već sada naručiti na naš e-mail: bileca@gmail.com Inicijator ste osnivanja i udruženjaPutevima Evlije Čelebije? -Ta ideja je, također, u fazi konačnog definiranja!? PERVAN: Namjera nam je obnoviti uspomene na ovog poznatog svjetskog putopisca u čijem djelu Bosna i Hercegovina zauzima značajno mjesto. Želimo promovirati književni stil – putopis. Već smo na putu printanja dvije monografije o drevnom Blagaju i drevnom Počitelju u kojima je Evlija Čelebija boravio i o njima pisao. U Počitelju kanimo organizirati trajnu manifestaciju koja bi budila sjećanja na ovog jedinstvenog putopisca. Tu kanimo obilježiti i spomen-kuću i biblioteku. Tom manifestacijom dajemo doprinos turističkoj ponudi naše zemlje. Za ovaj projekat nam je potrebna podrška šire društvene zajednice, dijaspore i ostalih zainteresiranih. Uvjereni smo u opravdanost i zaživljavanje ovog projekta. Šta još planirate, odnosno, čime ste još zaokupljeni? PERVAN: Osim spomenutih projekata, radim na izradi filmskog scenarija o stradanjima bošnjačkog naroda na Čavkarici. U scenariju je obuhvaćen kontinuitet stradanja Bošnjaka u posljednjih sto godina. Za sve to treba mnogo sredstava i vremena. U fazi je i izlazak knjige poezije na bugarskom i ruskom jeziku po nazivom Sve što na moju ljubav liči, koju sam poklonio djevojčici koja se zoveElena-Magdalena. Ona je kćerka Zorana Stojnića i neophodna joj je skupa operacija da bi živjela. Knjiga će izaći u sklopu dnevnog lista 24 časa, u tiražu od dva miliona primjeraka. Prikupljena sredstva idu za ozdravljenje djevojčice Elene-Magdalene. PERVAN: Kao piscu, velika mi je čast i zadovoljstvo da moja poezija bude u funkciji liječenja djeteta ma koje vjere i pripadnosti. Za oktobar ove godine planirana je promocija te knjige i bit ću sretan da djevojčica uspješno nastavi živjeti. Roditelji Elene-Magdalene su u Bugarskoj, u toku rata u BiH, zbrinjavali mnogu bošnjačku djecu, pomagali im da prežive i ovo je najbolja prilika da im se vrati dobro za dobro. Jer, mi što sebe nazivamo bosankohercegovačkim intelektualcima, piscima, humanistima, moramo nastaviti graditi bolji svijet. Razgovarao: Selman Selhanović; Objavljeno u časopisu Novi Horizonti, septembar 2007. Obrada i foto: Bileca On Line